Rezultati 26-godišnjeg kliničkog istraživanja iz naše bolnice, koji će biti predstavljeni na evropskom kongresu u Madridu, ukazuju na značaj pravilnog izbora hirurške procedure, prevencije bola i rehabilitacije pacijentkinja.

Koliko su česta bolna stanja nakon operacije dojke i u kojoj mjeri taj akutni ili hronični bol utiče na svakodnevne aktivnosti, raspoloženje i cjelokupno psihofizičko stanje žene?

Bol nakon hirurškog liječenja karcinoma dojke predstavlja značajan medicinski problem, posebno kod pacijentkinja kojima je, pored mastektomije, urađena i disekcija aksilarnih limfnih čvorova, odnosno odstranjivanje limfnih čvorova pazušne jame.

Potrebno je razlikovati akutni postoperativni bol, koji se javlja neposredno nakon operacije i najčešće se postepeno smanjuje, od hroničnog bola koji traje duže od tri mjeseca nakon hirurškog zahvata.

Ovim problemom bavimo se i u našem dugogodišnjem kliničkom istraživanju, u kojem posebnu pažnju posvećujemo pacijentkinjama nakon mastektomije i disekcije aksilarnih limfnih čvorova. Detaljne rezultate planiramo da predstavimo na predstojećem evropskom kongresu u Madridu.

Naša klinička zapažanja ukazuju da dugotrajan postoperativni bol zaslužuje posebnu pažnju, ne samo zbog fizičkih tegoba već i zbog moguće povezanosti sa negativnim raspoloženjem i promjenama ponašanja.

Bol se može manifestovati osjećajem pečenja, probadanja, stezanja, trnjenja ili neprijatne osjetljivosti u predjelu grudnog koša, pazušne jame i nadlaktice. Može biti povezan sa oštećenjem perifernih nerava, promjenama u mekim tkivima i stvaranjem ožiljnog tkiva nakon operacije.

Dugotrajan bol može ograničiti pokretljivost ruke, otežati svakodnevne aktivnosti, poremetiti san i negativno uticati na emocionalno stanje pacijentkinje.

Ipak, važno je naglasiti da se hronični bol ne javlja kod svih operisanih žena i da njegov intenzitet može biti veoma različit.

Zbog toga uspješnost hirurškog liječenja ne treba procjenjivati isključivo prema onkološkom ishodu, već i prema očuvanju funkcionalne sposobnosti i kvaliteta života žene.

Da li se u praksi susrećete sa situacijama gdje pacijentkinje predugo „trpe“ bol u tišini, misleći da je to dio oporavka, i kako to utiče na proces njihove resocijalizacije?

U svakodnevnoj kliničkoj praksi susrećemo se sa pacijentkinjama koje dugotrajan bol nakon operacije prihvataju kao neizbježnu posljedicu liječenja maligne bolesti.

Nakon suočavanja sa dijagnozom karcinoma, operacijom i drugim oblicima onkološkog liječenja, pojedine žene smatraju da su bol i druge tegobe nešto što jednostavno moraju da podnose. Međutim, takav pristup nije opravdan.

Posebno zabrinjava činjenica da dugotrajan bol može dovesti do smanjenja fizičke aktivnosti, poremećaja sna, osjećaja nesigurnosti i povlačenja iz društvenog života.

I u našem kliničkom istraživanju posebno razmatramo povezanost dugotrajnog bola sa negativnim raspoloženjem i promjenama ponašanja. To je važan aspekt oporavka koji zahtijeva pažnju hirurga, onkologa i drugih članova tima.

Neke pacijentkinje izbjegavaju pokrete rukom zbog straha od bola, odustaju od ranijih aktivnosti ili imaju poteškoće pri povratku profesionalnim i porodičnim obavezama.

Zato je veoma važno da žene budu informisane o mogućim postoperativnim tegobama, ali i o savremenim mogućnostima njihovog liječenja.

Hronični bol ne treba prihvatati kao neizbježnu cijenu uspješnog liječenja karcinoma dojke. Pravovremeno liječenje bola, rehabilitacija i psihološka podrška značajno doprinose povratku pacijentkinja u svakodnevni život.

Kada govorimo o radikalnim operacijama dojke, odnosno potpunom odstranjivanju (mastektomiji), u javnosti se zanemaruje dugoročni uticaj na tijelo. Da li i u kojoj mjeri mastektomija narušava kvalitet života pacijentkinje i može li se smatrati oblikom invalidnosti?

Mastektomija predstavlja značajan hirurški zahvat, ali njene dugoročne posljedice zavise od više faktora, posebno od obima operacije, zahvata u pazušnoj jami i primijenjenog dodatnog onkološkog liječenja.

Važno je razlikovati samo odstranjivanje dojke od operacije kojom se odstranjuju aksilarni limfni čvorovi. Ove procedure mogu imati različite funkcionalne posljedice.

Nakon disekcije aksilarnih limfnih čvorova postoji povećan rizik od razvoja hroničnog bola, limfedema ruke, promjena osjetljivosti kože nadlaktice i smanjene pokretljivosti ramenog zgloba.

Savremena klinička saznanja ukazuju da je disekcija aksilarnih limfnih čvorova povezana sa većim rizikom od pojedinih postoperativnih tegoba nego biopsija sentinel limfnog čvora. Zato obim zahvata u pazušnoj jami treba pažljivo odrediti prema onkološkim indikacijama.

Pored fizičkih posljedica, odstranjivanje dojke može uticati na doživljaj vlastitog tijela, samopouzdanje, intimne i partnerske odnose. Međutim, ove posljedice nisu jednako izražene kod svih žena, a brojne pacijentkinje se uspješno prilagođavaju promjenama nakon liječenja.

Kada govorimo o invalidnosti, potrebno je razlikovati medicinske posljedice operacije od pravno utvrđenog invaliditeta.

Sama mastektomija ne znači automatski invaliditet. Međutim, ukoliko nakon operacije nastanu trajni limfedem, izražen hronični bol ili značajno ograničenje funkcije ruke i radne sposobnosti, takvo stanje može predstavljati osnov za procjenu trajnog funkcionalnog oštećenja i eventualnog invaliditeta, u skladu sa važećim propisima.

Smatram da je najvažnije pravovremeno prepoznati ove komplikacije i obezbijediti odgovarajuće liječenje i rehabilitaciju, kako bi se njihov uticaj na kvalitet života sveo na najmanju moguću mjeru.

Koje su sve negativne posljedice, kako fizičke, tako i psihološke i estetske, sa kojima se pacijentkinje najčešće suočavaju nakon radikalnog zahvata?

Posljedice mastektomije i disekcije aksilarnih limfnih čvorova mogu biti fizičke, funkcionalne, psihološke i estetske, ali se njihov intenzitet značajno razlikuje među pacijentkinjama.

Među fizičkim posljedicama najčešće se izdvajaju bol u operisanom području, promjene osjetljivosti kože, ograničenje pokretljivosti ramenog zgloba, limfedem ruke i osjećaj zatezanja u predjelu grudnog koša i pazušne jame.

Poseban problem predstavlja mogućnost oštećenja ili iritacije perifernih nerava tokom aksilarne disekcije, naročito interkostobrahijalnog nerva, što može dovesti do neuropatske komponente hroničnog bola.

U našem istraživanju razmatramo i faktore koji mogu biti povezani sa pojavom hroničnog bola, uključujući životnu dob, postojanje ranijih bolnih sindroma i obim hirurškog zahvata. Detaljnu analizu ovih faktora predstavićemo na stručnom skupu.

Ova pitanja ukazuju na značaj individualne procjene pacijentkinje još prije operacije, kako bi se na vrijeme prepoznale žene kojima će biti potrebna dodatna podrška tokom oporavka.

Psihološke posljedice mogu uključivati anksioznost, depresivno raspoloženje, smanjeno samopouzdanje i poteškoće u prihvatanju promijenjenog fizičkog izgleda.

Estetske posljedice naročito su izražene nakon potpunog odstranjivanja dojke, ali savremena rekonstruktivna hirurgija omogućava različite načine njihovog ublažavanja.

Važno je istaći da značajan broj žena nakon operacije postiže dobar funkcionalni oporavak i nastavlja kvalitetan i aktivan život.

Zbog toga smatram da hirurško liječenje, pravovremena rehabilitacija, psihološka podrška i, kada je indikovana, rekonstruktivna hirurgija treba da predstavljaju povezane dijelove savremenog liječenja karcinoma dojke.

Najavili ste nam da u novembru učestvujete na međunarodnoj konferenciji u Madridu koju organizuje Evropsko društvo za hiruršku onkologiju (ESSO). Upravo će ove dvije teme biti u fokusu Vašeg predavanja. Koje su to poruke i ključne teze koje ćete predstaviti u Madridu i koliko su uopšte ove teme prisutne na stručnim skupovima?

U novembru planiram da učestvujem na kongresu Evropskog društva za hiruršku onkologiju (ESSO) u Madridu i predstavim naše kliničko istraživanje posvećeno bolu, raspoloženju i obrascima ponašanja kod pacijentkinja nakon mastektomije i disekcije aksilarnih limfnih čvorova.

Riječ je o dugogodišnjem kliničkom istraživanju koje se bavi posljedicama hirurškog liječenja karcinoma dojke, sa posebnim osvrtom na hronični bol i njegov uticaj na svakodnevni život žene.

Jedna od poruka koju želim da istaknem jeste da hronični postoperativni bol ne treba svoditi samo na fizičku tegobu. Važno je razmotriti i njegovu povezanost sa raspoloženjem, ponašanjem, samopouzdanjem i povratkom uobičajenim aktivnostima.

Druga poruka odnosi se na izbor hirurškog postupka. Kada onkološki uslovi to dozvoljavaju, manje opsežan zahvat u pazušnoj jami može doprinijeti smanjenju rizika od dugoročnih funkcionalnih komplikacija.

Treća poruka je značaj blagovremenog prepoznavanja pacijentkinja koje mogu biti izložene većem riziku od hroničnog bola, kako bi se liječenje bola i rehabilitacija prilagodili njihovim potrebama.

Ove teme danas zauzimaju veoma važno mjesto u savremenoj hirurškoj onkologiji. Na međunarodnim stručnim skupovima sve veća pažnja posvećuje se poštednim operacijama dojke, smanjenju obima aksilarne hirurgije, prevenciji hroničnog bola i limfedema, rekonstruktivnoj hirurgiji i očuvanju kvaliteta života pacijentkinja.

Osnovna poruka koju želim da predstavim u Madridu jeste da uspjeh liječenja karcinoma dojke ne treba mjeriti samo dužinom preživljavanja i odsustvom povratka bolesti, već i kvalitetom života žene nakon završetka liječenja.

Onkološka sigurnost ostaje naš osnovni prioritet, ali jednako je važno da nastojimo smanjiti dugoročne fizičke, psihološke i funkcionalne posljedice liječenja.

Kakve su trenutne preporuke iz Evrope kada je riječ o savremenoj terapiji bola nakon mastektomije?

Savremene evropske preporuke zasnivaju se na multimodalnoj analgeziji, odnosno kombinovanju različitih lijekova i postupaka kojima se postiže efikasnija kontrola bola uz smanjenje neželjenih dejstava terapije.

Prema ažuriranim preporukama PROSPECT radne grupe Evropskog društva za regionalnu anesteziju i terapiju bola (ESRA) iz avgusta 2026. godine, preporučuje se kombinacija odgovarajućih analgetika, regionalnih anestetičkih tehnika i fizikalne rehabilitacije.

Važnu ulogu imaju paracetamol, nesteroidni antiinflamatorni lijekovi ili selektivni COX-2 inhibitori, ukoliko ne postoje kontraindikacije, kao i perioperativna primjena deksametazona.

Poseban značaj imaju regionalne anestetičke tehnike, uključujući paravertebralne blokove i blokove nerava grudnog zida, koje omogućavaju efikasniju kontrolu akutnog postoperativnog bola i smanjenje potrebe za opioidnim analgeticima.

Jednako je važna i pravovremena fizikalna rehabilitacija, naročito kod pacijentkinja kojima je urađena disekcija aksilarnih limfnih čvorova.

Kod žena kod kojih se razvije hronični bol potrebno je razlikovati nociceptivnu komponentu, povezanu sa oštećenjem tkiva, od neuropatske komponente, koja nastaje usljed oštećenja somatosenzitivnih nerava.

Naše istraživanje takođe je usmjereno na faktore koji mogu pomoći da se terapija i postoperativna podrška bolje prilagode svakoj pacijentkinji. Nalaze ćemo detaljnije predstaviti nakon kongresne prezentacije.

Savremeni pristup podrazumijeva da se bol ne liječi tek kada postane dugotrajan problem, već da se njegova prevencija i kontrola planiraju još prije operacije i nastave tokom čitavog procesa oporavka.

Na koji način evropski protokoli rješavaju pitanje radikalne mastektomije i u kojoj mjeri se akcenat pomjera ka poštednim operacijama i rekonstruktivnoj hirurgiji, kako bi se zaštitio kvalitet života pacijentkinja?

Savremena hirurgija karcinoma dojke posljednjih decenija doživjela je značajne promjene. Nekadašnji pristup, koji se često zasnivao na opsežnim hirurškim zahvatima, postepeno je zamijenjen principom onkološki sigurnog, ali što manje invazivnog liječenja.

Danas se kod velikog broja pacijentkinja sa ranim karcinomom dojke prednost daje poštednim operacijama, uz odgovarajuću radioterapiju, kada se na taj način može postići onkološki rezultat uporediv sa mastektomijom.

Posebno značajan napredak ostvaren je u hirurgiji aksilarnih limfnih čvorova.

Biopsija sentinel, odnosno stražarskog limfnog čvora, omogućava procjenu regionalnog limfnog statusa bez rutinskog odstranjivanja velikog broja limfnih čvorova.

Kod odgovarajuće odabranih pacijentkinja ovaj pristup smanjuje rizik od limfedema, hroničnog bola i funkcionalnih smetnji. Savremene smjernice kod pojedinih grupa pacijentkinja omogućavaju i izostavljanje kompletne aksilarne disekcije, uz odgovarajuće dodatno onkološko liječenje.

I naša istraživačka pitanja usmjerena su na značaj pravilnog izbora hirurške procedure i praćenja dugoročnih posljedica liječenja. U odlučivanju o aksilarnom zahvatu uvijek je neophodno poštovati onkološke indikacije i savremene smjernice.

Međutim, potrebno je naglasiti da disekcija aksilarnih limfnih čvorova i dalje ima jasno definisane indikacije i da se mora primjenjivati kada je neophodna za odgovarajuću kontrolu maligne bolesti.

Istovremeno, sve veći značaj pridaje se onkoplastičnoj i rekonstruktivnoj hirurgiji. Rekonstrukcija dojke može biti neposredna ili odložena, a njen izbor zavisi od onkoloških indikacija, zdravstvenog stanja i želja pacijentkinje.

Suština savremene hirurgije karcinoma dojke nije u odstranjivanju što veće količine tkiva, već u postizanju maksimalne onkološke sigurnosti uz najmanje moguće fizičke, funkcionalne, psihološke i estetske posljedice.

Naš cilj nije samo da ženi omogućimo dugotrajno preživljavanje, već i da joj nakon liječenja omogućimo što kvalitetniji život.