JZU Bolnica "Sveti vračevi"

Vijesti

INSTRUMENTARI – DESNA RUKA OPERATORIMA

Objavljeno 18.09.2026.

Kada pomislimo na operaciju, prvo pomislimo na operatora, njegovu stručnost, preciznost i odgovornost. Međutim, iza svakog operativnog zahvata stoji čitav tim ljudi čiji se rad često odvija daleko od očiju javnosti. Među njima posebno mjesto imaju instrumentari i instrumentarke, medicinske sestre i tehničari bez kojih operativni rad ne bi bio moguć.

Instrumentar nije samo neko ko dodaje instrumente operatoru. To je član tima koji mora odlično poznavati operativne procedure, instrumente i aparaturu, razumjeti potrebe operatora i u svakom momentu voditi računa o sterilnosti svakog instrumenta.
Njihov rad počinje prije dolaska operatora a završava se tek kada je operaciona sala pripremljena za naredni zahvat. Dešava se da se radni dan produži, zbog neke hitne operacije koja zahtjeva duži boravak u sali. 
O njihovom poslu rijetko se govori, iako zahtijeva znanje, iskustvo, koncentraciju, odgovornost i, možda najvažnije, ljubav prema profesiji. Ovo je priča o instrumentarima i instrumentarkama JZU Bolnica „Sveti Vračevi“ Bijeljina, tihim, ali neizostavnim ljudima svakog uspješnog operativnog zahvata. 
„Nas tim broji ukupno 30 članova od kojih je sedam tehničara koji rade u centralnoj sterilizaciji.Tu se sterilise sav material i instrumenti potrebni za operativni zahvat, bez čega operacione sale ne bi bile funkcionalne. U pet operacionih sala dnevno se obavlja više od 20 operacija gdje je angažovano 10 instrumentara. U toku jedne godine instrumentari u pet operacionih sala i dvije angio sale učestvuju u više od 6.000 operacija u našoj ustanovi“, počinje razgovor odgovorna sestra operacionog bloka, Ana Macanović. 
Ona objašnjava da je radni dan instrumentara veoma dinamičan, a biti odgovorna sestra u operacionom bloku zahtijeva i dodatne organizacione poslove. 
„Jutarnji sastanak, pregled operativnog programa, raspored po salama i operativnim granama, provjera aparature i materijala, priprema sale i sterilnog materijala – sve mora biti spremno prije početka zahvata. U sali su najčešće dvije instrumentarke – jedna sterilna, koja asistira doktoru tokom operacije i druga kružna instrumentarka, koja obezbjeđuje materijal i pomaže u svemu što je potrebno. Ulazak u salu je pola sata prije dolaska pacijenta, jer mi pripremamo sve potrebno za očekivani tok operacije i više od toga za ono što može biti i neočekivano”, kaže Macanović. 
A spremnost je posebno važna kada se pojavi hitan slučaj. Pored redovnog operativnog programa, operacioni blok mora biti spreman 24 časa dnevno za pacijente kojima je potrebna hitna intervencija. Tada nema prostora za paniku.
„U kriznim situacijama instrumentar mora da zadrži pribranost kako bi adekvatno odgovorio na iznenadnu situaciju. Moramo da se organizujemo tako da sala bude spremna bez odlaganja. Svaki korak od primjene antisepse i asepse do kontrole sterilnosti materijala preko obaveznog brojanja gaza i instrumenata prije, u toku i nakon operacije mora proći bez greške. Prosječna operacija traje od sat do sat i po, neke traju tri sata, a bilo je i zahvata koji su trajali čak 12 sati. I vikendom se radi. I noću. Kada je pacijentu potrebna pomoć, tim je tu”, kaže Macanovićeva. 
Ona dodaje da iza profesionalne pribranosti u stresnim situacijama postoje trenuci kada se emocije ne mogu sakriti. 
„Posebno su teški trenuci kada se, uprkos znanju, trudu i maksimumu koji je cijeli tim dao, ne završi onako kako smo priželjkivali. Bez obzira što moramo da ostanemo prisebni i spremni za sljedećeg pacijenta kome je potrebna naša pomoć – emocije često ne možemo sakriti, jer se teško osjećamo. Prosto, nismo od kamena. Najljepši su oni momenti kada se jedna veoma komplikovana, ponekada i beznadežna situacija završi dobro. To vam daje krila taj dan”, priča Ana. 
Zato je ovaj posao mnogo više od tehničkog znanja.
„Instrumentar mora biti odgovoran, iskren, disciplinovan, precizan i dobar timski igrač. Mora znati da sluša iskusnije kolege i da bude spreman da svakog dana uči nešto novo. Obuka za samostalan rad traje oko šest mjeseci, ali u ovom poslu učenje zapravo nikada ne prestaje. Niko od nas ne može nikada da kaže da sve zna. Medicina stalno napreduje i stalno učimo iznova“, dodaje ona. 
Ana Macanović u bijeljinskoj bolnici radi već 15 godina. Kada je prvi put ušla u operacionu salu, priznaje, osjećala je strah.
„Kada prvi put uđete i vidite sve te instrumente, prosto pomislite: ‘Bože, meni je ovo sve isto, ja ništa ne razlikujem. Da li ću ja ovo uspjeti? A onda, korak po korak, dolaze znanje, sigurnost i iskustvo. Shvatite da želite i možete da pokažete koliko vrijedite, koliko ste spremni da date sve od sebe, da naučite što brže i da pomognete – da budete dio tima u spašavanju života”, kaže Macanovićeva. 
Posebnu vrijednost predstavlja spoj iskustva i mladosti. Od 30 instrumentara, u bijeljinskoj bolnici većinu čini mlađi kadar, dok je tu i nekoliko iskusnih kolega čije znanje i iskustvo imaju neprocjenjivu vrijednost u obuci novih članova tima.
Jedna od njih je Sara Stojiljković koja je svoj radni vijek započela kao instrumentaraka prije 32 godine. 
„Kao što su nama naše starije kolege bile podrška kada smo mi počinjale, tako i mi danas mlađim kolegama stojimo na raspolaganju i trudimo se da im prenesemo znanje i iskustvo. Sasvim je normalno da u početku postoji strah, jer je mnogo informacija koje treba usvojiti. Operaciona sala je, u odnosu na rad na odjeljenju, nešto sasvim drugačije. Tokom srednjoškolskog obrazovanja praktična nastava se rijetko odvija u operacionim salama, pa se tek dolaskom na posao upoznajete sa velikim brojem aparata, instrumenata i materijala. Naš posao počinje mnogo prije same operacije. Potrebno je dobro poznavati materiju, posao i operativni zahvat, znati šta je sve potrebno pripremiti ako sve ide planirano, ali i biti spreman na situacije kada se tok operacije promijeni. Sve mora biti pripremljeno tako da zahvat može da protiče što sigurnije i efikasnije.
Posebno su zahtjevne saobraćajne nesreće, kada na jednom pacijentu istovremeno rade abdominalni hirurzi, vaskularni hirurzi i ortopedi. Tada se snalazimo kako znamo i umijemo, ali najvažnije je da imate plan u glavi. Istovremeno morate davati instrumente i ortopedu, pripremati sve što je potrebno za stabilizaciju karlice, a ne može se čekati da jedan završi pa da drugi počne. Tada su bukvalno sekunde u pitanju, a ne minute. Nekada kažem da smo kao hobotnice, ali je jednako važno da imamo kvalitetnog pomoćnog instrumentara. Tu smo i za pomoć anesteziološkom timu. U operacionoj sali nema odvajanja poslova. Ako je njima ugrožen pacijent, ugrožen je svima nama. Svi smo jedan tim i svi imamo isti cilj – da pacijent bude zbrinut na najbolji i najsigurniji način, ispričala nam je Sara.
Instrumentarka Rajka Šoja, kaže da ni poslije 25 godina ne bi mijenjala svoj posao ni za jedan lakši. 
„Ako je neko odgovoran, stabilan i smatra da može da podnese ovaj posao, mislim da je to jedan od najljepših poslova. Ali u njega se mora ući sa velikom odgovornošću. Mnogi misle da su savjesni i odgovorni, ali tek kada počnu da rade shvate šta ovaj posao zapravo nosi i testiraju svoje mogućnosti. Niko od nas unaprijed ne zna šta ga čeka. Potrebna je, prije svega, ljubav prema ovom poslu.“
Ona kaže da se neke situacije iz operacione sale pamte cijeli život.
„Nekada davno smo imali situaciju kada je žena počela da krvari i morali smo hitno da je uvedemo u operacionu salu. Mislili smo da će umrijeti. Srećom, sve je dobro prošlo i ona je otišla kući. Poslije nekog vremena sjedim negdje i ugledam ženu koja mi je poznata. Mi pacijente prepoznamo, jer ih gledamo na operacionom stolu. U tom trenutku me podsjetila kakav sam stres tada doživjela. Najvažnije je da je ona danas dobro, hoću da kažem da i mi mnogo toga proživljavamo”, prisjeća se Rajka. 
Sa uvođenjem novih procedura u bijeljinskoj bolnici, posao naših instrumentara postaje sve zahtjevniji.
„Uvode se novi zahvati, dolaze specijalisti iz drugih ustanova i trudimo se da sve naučimo, zapamtimo i radimo u skladu sa procedurama. Ovo je posao koji zahtijeva veliku žrtvu, ali i mnogo strpljenja. Komunikacija mora biti jasna, precizna i pravovremena. Svako mora znati gdje se šta nalazi, šta je dostupno, šta je potrebno i šta se u svakom trenutku dešava. U operacionoj sali nema mjesta pretpostavkama. Moramo da funkcionišemo kao tim, da se razumijemo i da svako zna svoj dio posla. Samo tako možemo biti sigurni da će sve biti urađeno kako treba”, priča Šoja. 
A, uprkos ogromnoj odgovornosti, postoji i ona ljudska strana posla.
Tim instrumentara se trudi da im bude lijepa atmosfera, da bude opušteno, da i nama i pacijentu bude prijatnije, kažu ovi vrijedni radnici. 
Možda je upravo u toj kombinaciji – discipline i topline, preciznosti i empatije, iskustva i mladosti – posebnost ovog tima.
Na pitanje da li su instrumentari „domaćini“ operacione sale, Ana Macanović, odgovorna sestra operacionog bloka nema dilemu:
„Složila bih se. Rekla bih da je posao instrumentara jedan od najzahtjevnijih, ali istovremeno i najljepši dio naše profesije.“