Povodom 8 septembra, Svjetskog dana fizioterapije, Svjetska organizacija za fizioterapiju (World Physiotherapy) svake godine određuje posebnu temu s ciljem da se usmjeri globalna pažnja na specifično područje zdravlja u kojem fizioterapeuti igraju ključnu ulogu.

Ove godine tema je „Kardiovaskularne bolesti i moždani udar”.

„O značaju fizijatrije i pravovremene rehabilitacije se ne govori dovoljno, a činjenica je da bez odgovarajuće fizioterapije čak i najuspješniji hirurški zahvati ili druge medicinske intervencije ne mogu postići svoj puni efekat. Prema kliničkim protokolima, rana rehabilitacija u određenim stanjima počinje već u prvih 24 sata, na primjer nakon ugradnje ortopedskih proteza. Za oporovak pacijenta je važno da se što ranije počne sa njegovom mobilizacijom. Na koji način će to biti, da li će on samo raditi vježbe disanja, da li će podići ruku, nogu, njegovo pokretanje i vertikalizacija su vrlo važni za oporavak i mi fizijatri moramo dobro odvagati, da li pacijentovo specifično stanje nam to omogućava ili nas u tome usporava. Cilj je da se što ranije započne sa rehabilitacijom i time spriječi razvoj komplikacija, produži boravak u bolnici, kasnije liječenje, a time smanje i troškovi. Svaki pacijent je drugačiji i postoje situacije kada zbog drugih bolesti, komplikacija ili opšteg zdravstvenog stanja rana rehabilitacija nije moguća i mora se odložiti. Uloga fizijatra upravo je u tome da svakog pacijenta procijeni individualno i odredi pravi trenutak za početak rehabilitacije. To je posebno važno kod pacijenata na odjeljenjima neurologije i kardiologije, gdje je potrebno procijeniti odnos između akutnog stanja zbog kojeg je pacijent hospitalizovan i njegove sposobnosti da započne proces rehabilitacije. Dakle, iako protokoli predviđaju da rehabilitacija počinje u prvih 24 sata, odluka se uvijek donosi individualno, u skladu sa stanjem, potrebama i mogućnostima svakog pacijenta”, objašnjava fizijatar iz bijeljinske bolnice.

„Nekada je pacijent boravio u bolnici po mjesec dana i više. Fizijatri su čekali da se završi osnovno liječenje pacijenta, pa tek onda započinjali rehabilitaciju. Međutim, sva patofiziološka ispitivanja su pokazala da je to bio pogrešan put i krajem 20. vijeka nastala je revolucija u fizioterapiji. Danas pacijeti borave par dana u bolnici a rezultati liječenja su mnogo bolji, zahvaljujući ranoj rehabilitaciji”, objašnjava dr Milić Stamenković.

„Kada pacijentu koji je u vrlo bolnom postoperativnom stanju, gdje je svaka nada izgubljena da će da prohoda i normalno funkcioniše, kažemo, vi ćete zaboraviti da ste bili operisani, on vas tada gleda sa nevjericom. Međutim, već drugi, treći ili peti dan nakon tretmana, kada vide rezultate, njihovo ljudsko dostojanstvo se vraća, kada mogu sami da sjednu, da odu do toaleta. Raduju se našem ulasku u sobu, jer vide rezultate. To je nama fizioterapeutima najveća satisfakcija”, kaže Veroslava, koja posao fizioterapeuta na Odjeljenju za hirurške grane u bijeljinskoj bolnici obavlja već više od tri decenije.

Ona ističe da je posao fizioterapeuta da pacijenta edukuje, da ga upozna sa onim što ga čeka nakon operativnog zahvata, a potom, prije odlaska kući, da mu objasni šta smije, a šta ne smije da radi.

„Važno je da pacijent zna kako pravilno da sjedne, ustane, ali i kako da prilagodi visinu toaleta, kreveta i drugih elemenata u svom domu. Na taj način smanjuje se rizik od komplikacija, prije svega iščašenja zgloba”.

„Naši terapeuti su edukovani i dovoljno iskusni da urade sve što podrazumijeva rana rehabilitacija. Imamo odlične rezultate“, kaže ona.

„Danas jako mladi ljudi obolijevaju od koštano-zglobnog sistema, a tehnike u ortopediji su uznapredovale, kao i proteze koje se ugrađuju, tako da su nam vrlo često pacijenti u najvitalnijoj dobi. Naš zadatak je da im omogućimo što brži oporavak i povratak svakodnevnim obavezama“, navodi Veroslava, fizioterapeut iz bijeljinske bolnice .

„Moždani udar se desi u trenutku, dođe do začepljenja krvnog suda, a proces se razvija i tokom narednih 15 do 20 dana, kada dio mozga odumire. Nakon toga nastaje sve ono što je posao rehabilitacije, da se čovjek, koliko god je to moguće, vrati funkcijama koje je imao prije moždanog udara. Moždani udar je stanje kod kojeg, prema kliničkom toku, rehabilitaciju treba započeti što ranije, a ona se kasnije nastavlja kroz mjere i tehnike produžene rehabilitacije u ustanovama stacionarnog tipa ili, ukoliko je riječ o blažem moždanom udaru, kroz nadležni Centar za bazičnu rehabilitaciju (CBR)“, kaže dr Milić Stamenković i dodaje da dugotrajno ležanje slabi kardiovaskularni sistem i dovodi do niza komplikacija i bolesti. Ona upozorava i na problem gubitka mišićne mase, odnosno sarkopenije, koja se često razvija postepeno i neprimjetno.

„Svi već znamo šta je osteoporoza i kako ona nastaje. Ona je, takođe, posljedica naših loših navika. Ali sada se sve više priča o takozvanoj sarkopeniji. Znači, ne samo da gubimo koštanu masu, nego još brže i upadljivije gubimo mišićnu masu. To ide tako postepeno i podmuklo da prolazi neprimjetno. Ništa ne preduzimamo jer prosto i ne vidimo da se to dešava. A to nas dovodi do toga da u relativno ranim godinama gubimo funkcije koje su nam bazične. Ljudi padaju, doživljavaju povrede, nemaju dovoljno snage i muskulature koja treba da ih održi u uspravnom položaju.“