Kako ocjenjujete hirurško Odjeljenje danas u odnosu na neki prethodni period? Koje su ključne promjene učinjene kada govorimo o napretku ovog Odjeljenja?

-U bijeljinskoj Bolnici sam od 1992. godine. Znam kako je bilo na samim počecima, kroz šta smo sve prolazili, ali bih se stvarno skoncentrisao na sadašnji trenutak hirurškog Odjeljenja u Bijeljini. To je danas respektabilno Odjeljenje.

Znači, uz interno Odjeljenje, hirurško je najveće Odjeljenje u našoj bolnici. Imamo devet opštih hirurga i dva hirurga na specijalizaciji.  

Tu su četiri ortopeda i još dva na specijalizaciji. Imamo tri vaskularna hirurga. Jednog svršenog grudnog hirurga i jednog koji uskoro dolazi sa specijalizacije. Imamo dva dječija hirurga i jednog dječijeg hirurga na specijalizaciji. I imamo dva urologa i dva urologa na specijalizaciji. Znači, baš respektabilan broj ljekara koji danas radi na hiruškom Odjeljenju. Sem operativnog rada, ono što oni svakodnevno rade i za šta su se i školovali, pošto je ovo bolnica opšteg tipa, mi smo prinuđeni da obavljamo razne dijagnostičke procedure na hiruškom Odjeljenju. Tako da su naši ljekari edukovani sem zbrinjavanja hitnih i elektivnih stanja u hirurgiji i za samu dijagnostiku, odnosno prevenciju bolesti. Recimo, imamo šest ambulanti koje pokrivamo svakodnevno. U njima se obavi između 150 i 200 pregleda svaki dan. Imamo endoskopske procedure gdje je hiruško Odjeljenje zastupljeno sa preko 70% rada u ovoj ambulanti, odnosno u odsijeku za endoskopiju. 30% rade internisti, a sve ostalo radimo mi. Također, endoskopsku retrogradnu holangiopankreatografiju rade isključivo ljekari sa hiruškog Odjeljenja. U planu smo da, što se tiče interventne radiologije, interventnih procedura i same abdominalne hirurgije, što je već naravno i pokrenuto, da naši doktori uzmu znatno učešće u toj dijagnostici.

Pomenuli  ste endoskopske procedure, hirurgija se ne može ni zamisliti bez savremene dijagnostike. Endoskopske procedure  ali i njihova terapijska uloga su od velikog značaja. Koliko taj pristup skraćuje vrijeme oporavka ili potrebu za klasičnim operacijama?

-Hirurgija se danas prosto ne može ni zamisliti bez savremene dijagnostike. Radimo sem dijagnostike i terapijske procedure. Ukoliko neki pacijent ima problem postoperativni, usled korozivnog nekog dejstva itd., mi sem dijagnostike odmah obavljamo i terapijske procedure u smislu dilatacije, stentiranja takvog pacijenta itd. Što se tiče same endoskopije, u stvari ovo već spada u domen interventne kardiologije. Mi smo u posljednje vrijeme angažovali interventnog kardiologa iz Banja Luke, koji je zadužen za edukaciju naših ljekara iz vaskularne hirurgije, da radimo perfirne krvne sudove.  U protekloj godini malo smo kasnili sa nabavkom materijala, pa smo uradili nekih 16 procedura, ali samo da napomenem da je to krenulo negdje od avgusta-septembra mjeseca, znači za 2-3 mjeseca uradili smo 16 takvih procedura, što je u značajnoj mjeri smanjilo potrebu za operacijama, da ne govorimo o vremenu boravka u bolnici, o hospitalizaciji, a također benefit je ogroman.  

Koliko se dnevno obavi operacionih zahvata i koji su najčešći?

-Imamo dnevno između 15 i 20 operacija. Govorimo o operacijama koje se obavljaju u endotrahijalnoj ili spinalnoj anesteziji, znači to su velike operacije. U protekloj godini imali smo 2564 operacije. Govorimo o ovim velikim operacijama. Tu svakako ne ubrajamo operacije koje se rade u lokalnoj anesteziji, tzv. male hirurške intervencije kojih ima skoro isti broj kao i ovih procedura. Što se tiče abdominalne hirurgije, radimo sve, sem jednjaka, koji radi jako mali broj ustanova u Srbiji. Znači, ima Institut za jednjak i ništa više, možda još jedan klinički centar. Sve ostale procedure se obavljaju ovdje u našoj ustanovi. Imamo operacionu salu koja je isključivo ortopedska, tamo se obavljaju sve ortopedske procedure. Sala radi non-stop, znači pored elektivnih operacija, rade se i hitne operacije, znači sala je otvorena 24 sata. Imamo još jednu salu, sem te abdominalne i ortopedske, koja je tzv. svaštara sala, gdje se radi bukvalno sve. Imate tu grudnu hirurgiju, vaskularnu hirurgiju, ginekologiju, orl i maksilofacijalnu hirurgiju i sve ostalo.

Da li upravo taj obim posla o kojem pričate prati i modernizacija opreme kompletno unapređenje rada?

-Trenutno smo došli u situaciju da su ovi postojeći kapaciteti premali za kapacitet, odnosno za zbrinjavanje pacijenata iz ove regije. Imamo sreću da je u našoj ustanovi od otvaranja ove bolnice, pa evo sve do danas, što se tiče opreme i sveg pratećeg materijala koji nam je neophodan da imamo razumijevanje kako Ministarstva zdravlja, Vlade, tako i menadžmenta, tako da i danas je situacija ista. Znači, ne zaostajemo ni po čemu za bilo kojom ustanovom u okruženju. Imamo takvu opremu na kojoj bi nam pozavidjeli i mnogi klinički centri koji se nalaze u našem okruženju.

Pomenuli ste i vaskularnu hirurgiju, važno je i o njoj da govorimo jer je u posljednje dvije godine doživjela značajan razvoj a nedavno su započete i laserske operacije vena. Šta to znači za pacijente? 

-Što se tiče vaskularne hirurgije, mi smo u protekloj godini imali 112 operacija iz vaskularne hirurgije. Ne govorim o malim operacijama. Govorimo o operacijama aorte, znači aneurizme aorte, zatim o operacijama na karotidnim krvnim sudovima i rekonstruktivnim operacijama na donjim ekstremitetima. 

To je veći dio tih operacija koji su obavljeni. To naravno ne mogu mladi ljekari da rade sami, zbog toga smo angažovali vrhunskog slučnjaka, profesora doktora Maksića koji je načelnik vaskularne hirurgije u Banja Luci. On nam izlazi u susret, dolazi ovdje i pomaže našim ljekarima da samostalno rade te operacije. Ne kažem da nisu edukovani, naravno oni rade sve te operacije, ali kad imate takvog nekog stručnjaka da stoji i gleda iznad vas i koji vam daje podršku, daleko je to lakše. To smo imali, svi mi koji smo prošli ovdje hirurgiju, počevši od mene i profesora doktora Siniše Maksimovića, kad smo krenuli na specijalizaciju pa se vratili, to su neke davne 94. godine. Mi smo od tada trasirali put svim sljedećim generacijama da imaju tačno određenog doktora, profesora, kome će tamo da se jave da im bude trasiran put. Tako smo napravili i sa vaskularnom hirurgijom. Oni su jako edukovani mladi momci, vrijedni, željni rada i mislim da će uz neke naše projekte, ako mogu samo da napomenem buduće skrininge koje smo planirali za stanovništvo, što je već i započeto u nekom proteklom periodu, metode za rano otkrivanje bolesti arterijskog i venskog sistema na tijelu pacijenata, da će oni sami imati više posla a da će pacijenti imati neviđeni benefit.

 Ono što je takođe vrijedno pomena to je proširenje Urgentnog bloka. Kolike su šanse da se taj projekat realizuje?

-Prije nekoliko mjeseci imali smo posjetu ministra zdravlja, održali smo proširen i stručni kolegijum i razgovarali i gdje je napomenuto baš ovo da se radi o ovome problemu. Prije 12-13 godina, kad je otvorena nova bolnica, ona je u principu tada zadovoljavala kapacitete i naše potrebe. Međutim, danas pokazalo se da je zaista napredak u medicini, dospjeće novih kadrova, usvajanje novih tehnika, da sadašnji kapaciteti, odnosno mali broj operacionih sala, ne može to da zadovolji. Mi imamo čvrsto obećanje da napravimo projekat i da će nam Vlada i Ministarstvo zdravlja izaći u susret da se napravi neko proširenje - u kom obliku, ja to zaista ne znam, ali makar tri operacione sale da dobijemo, jer bez toga nećemo moći da radimo. Mi trenutno nemamo liste čekanja, što se tiče operacija. Međutim, kako vrijeme napreduje, bićemo prinuđeni ukoliko se ti kapaciteti, odnosno prostor za operativne tehnike kod ovih pacijenata, ne budu ispunjavale, moraćemo da pravimo liste čekanja.

Znate kako stvari stoje u našem okruženju, pogotovo u zapadnim zemljama, da se na neke elektivne operacije čeka po nekoliko mjeseci, godinu dana. Mi nemamo zaista takav slučaj. Međutim, napretkom tehnologije, dolaskom mladih ljekara, koji su uvijek željni da rade neke nove procedure, mislim da ćemo morati u najskorije vrijeme, inače napravićemo zagušenje preko tih operacija.

Da se osvrnemo malo i na edukaciju, kolike su šanse za edukaciju stručnog kadra?

-Pomenuo sam da naši specializanti koji odlaze na specijalizacije imaju trasiran put. Znači, niko ne odlazi grlom u jagode, nego odlaze kod stručnjaka koji su zaduženi za njihovu edukaciju. Zašto je to tako? Svi oni iz kliničkih centara iz našeg okruženja su dolazili ovdje, s nama radili operacije, bili su jako zadovoljni i imaju dug prema nama da naprave trasiran put tamo našim specijalizantima.  

Što se tiče ostalog usavršavanja pravimo planove, makar na godišnjem nivou, gdje svaki specijalista kandiduje neki boravak u inostranstvu iz oblasti koja njega interesuje. Napravili smo redoslijed događanja, svi će biti ispoštovani i znam da su naši ljekari zadovoljni sa tim.