U Bijeljinskoj bolnici za pet godina 24-časovnog rada angio sale zbrinuto je oko hiljadu pacijenata sa infarktom miokarda u skladu sa standardima Evropskog udruženja kardiologa. Iza tih brojki stoji tim mladih i posvećenih zdravstvenih radnika koji nemaju praznike, vikende ni slobodne dane – jer infarkt ne bira vrijeme. Oni su uvijek tu po pozivu, spremni da odgovore svim izazovima.

„Napravili smo algoritam prijema pacijenata i održali sastanke sa svim opštinama koje gravitiraju ka našem centru – od Lopara i Ugljevika, domova zdravlja sa područja Bijeljine, do bolnice u Zvorniku. Nakon šest mjeseci napravili smo presjek stanja, a potom i petogodišnju reviziju. Pokazalo se da sistem ne funkcioniše svuda jednako. U pojedinim opštinama, konkretno u Loparama, pacijenti i dalje predugo čekaju na upućivanje. Iako je većini mjesta potrebno 15 do 60 minuta transporta do Bijeljine – što je idealno vrijeme za naše uslove – dešava se da pacijenti do sale putuju i po sedam sati”, kaže dr Aleksandar Janjičić.

120 minuta koje znače život

“Preporuke kada je u pitanju srčani udar za liječenje mehaničkim putem da se putem žica otvori krvni sud je 120 minuta. Ako pacijent može biti dopremljen u centar sa angiosalom koja radi 24 časa, mora biti odmah upućen. Sve opštine koje smo prihvatili možemo zbrinuti u roku od sat vremena od dijagnoze. Međutim, u udaljenijim sredinama, poput Srebrenice, Bratunca, Milića ili Vlasenice, problem je često organizacija transporta. Ali to su stvari zdravstvenog sistema koje treba u budućnosti popravljati ili da se omogući na najbolji mogući način“, naglašava dr Janjičić i dodaje da je još veći problem vrijeme koje pacijent izgubi kod kuće, čekajući da bol „prođe“.

„Ljudi i dalje simptome infarkta pripisuju hrani, umoru ili ‘nečemu prolaznom’. Upravo zato smo organizovali javnu tribinu sa kolegama iz primarne zdravstvene zaštite, kako bismo podigli svijest o prvim simptomima. Svaki izgubljeni sat znači veće oštećenje srčanog mišića.“

Smanjili smo smrtnost od infarkta miokarda više od 10 – 15 odsto

 U jednom intervju u septembru 2018. godine, doktor Janjićić je istakao da se nada da će po završetku supspecijalizacije iz kardiologije formirati tim koji će pokrivati rad angiosale 24 časa tokom dana, 7 dana u nedelji i 365 dana u godini, kako bi svaki pacijent sa kliničkom prezentacijom akutnog infarkta miokarda bio tretiran onako kako to radi naše kolegi u inostranstvu, što je osnovni cilj svrha postojanje angiosale. Danas, 8 godina kasnije, on živi ostvareni san i zajedno sa svojim timom udahne novi život svakom pacijentu koji uđe u angio salu.

„Moj profesionalni san bio je da se formira tim koji će raditi 24 časa dnevno, 365 dana u godini. Angiosale su osmišljene da spašavaju ljudske živote – i zaista jesu mjesta gdje se svakodnevno vodi najvažnija borba za pacijenta. Iako u sali radimo brojne kompleksne, elektivne procedure koje su unaprijed planirane i organizovane, infarkt miokarda je potpuno drugačija situacija. On je nepredvidiv, dolazi iznenada i zahtijeva hitnu reakciju.

Najbolji način da se sačuva život i smanji oštećenje srčanog mišića jeste da se, odmah po postavljanju dijagnoze, pacijent transportuje u angiosalu i uradi hitna rekanalizacija – otvaranje začepljenog krvnog suda i ponovno uspostavljanje protoka. Svaki minut je dragocjen.

Još 2016. i 2017. godine, dok sam bio na specijalizaciji iz interne medicine, intenzivno sam se bavio interventnom kardiologijom. Zapravo, još 2012. godine, nas trojica kolega otišli smo u Banju Luku kod profesora Draga Ostojića kako bismo učili i usvajali znanja iz ove oblasti. Tada se rodila ideja da i u našem gradu izgradimo funkcionalnu logističku mrežu za zbrinjavanje pacijenata sa akutnim infarktom miokarda.

Čitajući preporuke Evropskog udruženja kardiologa za liječenje infarkta, analizirajući iskustva velikih centara i oslanjajući se na model koji je profesor Ostojić uspješno razvio u Beogradu, razmišljao sam kako da taj sistem prilagodimo našem okruženju. Osmislili smo jednostavan i lako pamtljiv broj telefona kako bi kolege iz primarne zdravstvene zaštite, hitne pomoći i porodične medicine, čim na EKG-u prepoznaju infarkt, odmah kontaktirale angiosalu i organizovale hitan transport pacijenta.

Ta ideja je realizovana 2020. godine. Upravo tada, u jeku pandemije COVID-19, kada se čitav svijet bavio isključivo tim izazovom, mi smo pokrenuli 24-časovni rad angiosale. Tim je tada bio minimalan – gotovo godinu dana bio sam jedini interventni kardiolog u stalnoj pripravnosti, dok su tehničari i medicinske sestre takođe bili dostupni 24 časa dnevno. Na taj period sam izuzetno ponosan. Zbog pandemije nismo napuštali grad, bili smo potpuno posvećeni poslu i, iskreno, tada nam to nije teško palo. Umor se osjetio tek kasnije, ali energija i višegodišnja želja da ostvarimo ovaj cilj nosile su nas naprijed.

Danas, pet godina kasnije, angio sala kontinuirano radi i iza sebe ima više od hiljadu uspješno zbrinutih infarkta, uz izuzetno nisku stopu smrtnosti. Dok je u vrijeme primjene fibrinolitičke terapije smrtnost iznosila između 13 i 17 odsto, uvođenjem primarne perkutane koronarne intervencije u našoj sali ona je smanjena na oko 2 odsto.

Izuzetno sam ponosan na ovaj projekat – ne samo zato što je ostvaren, već zato što i dalje živi i svakodnevno potvrđuje svoj smisao spašavajući ljudske živote”. 

Podrška menadžmenta i vizija razvoja kardiologije u bijeljinskoj Bolnici

„Veliku zahvalnost dugujemo svima koji su doprinijeli da angiosala postoji u Bijeljini – posebno profesoru dr Siniši Maksimoviću, osnivaču i pokretaču cijele ideje, kao i dr Milici Lovrić, koja je u jednom mandatu doprinijela da se sala aktivira u fazama akutnog infarkta miokarda. Mnogo je urađeno i u prethodnom mandatu direktora prof. dr Zlatka Maksimovića. Pokrenuti su brojni projekti koji se sa novim rukovodstvom, na čelu sa prim. dr Mikajlom Lazićem, nastavljaju, održavaju i unapređuju.

Interventnih kardiologa je veoma malo, ne samo u Republici Srpskoj i Federaciji, već i u cijelom regionu. To je posao koji je, s jedne strane, najljepši na svijetu, a s druge – nosi rizik po zdravlje zbog izloženosti zračenju. Danas je taj rizik znatno smanjen zahvaljujući savremenoj tehnologiji i zaštiti, ali i dalje postoji. Radno vrijeme je ograničeno, nosi se posebna oprema, a ako želite da budete dobri, morate provoditi mnogo vremena u sali, balansirajući između profesionalne posvećenosti i ličnog zdravlja.

I ono na šta sam stvarno ponosan, mi smo u nekom predhodnom sazivu i u sazivu doktora Mikajla Lazića otišli još korak naprijed. Nabavili smo sve ono što je neophodno u borbi takozvanih teških, kompleksnih lezija. To su danas u svijetu lezije koje su preopterećene, koje imaju dosta kalcijuma u sebi, kreča. I to su suženja sa kojima morate da se borite sa najsavremenim stvarima. To su uređaji koji su ekstremno skupi, ekstremno jednostavni za rad, ali rizični. Nose visok rizik od komplikacija. Ono na što smo ponosni - sve to što cijeli svijet ima, imamo i mi. Skoro kad sam bio u decembru u Švajcarskoj, i kad sam bio u njihovoj sali, ono na šta sam bio ponosan je da na njihovim policama, rafovima, vidite materijal onaj koji ja imam u sali. Mi nikad nećemo biti ispred jedne tercijarne zdravstvene ustanove. I ja nemam problem sa tim, imam žellju da napravim jedan tim, uvezivanje svih tih ketlebova, svih tih sala, gdje ćemo međusobno razmjenjivati znanje, odlaziti jedni kod drugih i mi samo možemo biti bolji uz te centre.

Najdramatičnija procedura je liječenje akutnog infarkta – intervencija traje nekoliko minuta, ali je to bukvalno spašavanje života. Poseban ponos predstavljaju zahvati na glavnom stablu koronarne arterije, koje snabdijeva 85–90% srčanog mišića. Tu nema prostora za grešku – svaka komplikacija mora se riješiti u minut-dva, jer je u pitanju život pacijenta. U Bolnici „Sveti Vračevi“ u Bijeljini urađeno je više od 120 takvih procedura od otvaranja sale 8. septembra 2014. godine. Do 2014. godine ove intervencije su bile zabranjene, a danas se, prema jasnim preporukama, biraju pacijenti kod kojih se mogu raditi perkutano, umjesto kardiohirurškim putem.

Otvaranje hronično zapušenih arterija (CTO) dodatno je kompleksna oblast. Oko 30% pacijenata na koronografiji ima takve promjene. To su tehnički zahtjevne procedure koje traže veliko iskustvo i savremenu opremu. Dolaskom dr Nenada Božinovića, člana Evropskog CTO kluba i eksperta za ovu oblast, tim je dodatno ojačan, pa se danas u Bijeljini može riješiti najveći broj i najsloženijih slučajeva – ne samo infarkti, već i planirani, elektivni zahvati.

Upravo zato, kada neko kaže da ne može da dođe na pregled kod dr Janjičića, često se iza toga krije želja i strah pacijenta, potreba za sigurnošću. Razumljivo je da ljudi žele povjerenje i ime, ali je jednako važno da ljekar bude tamo gdje je najpotrebniji – u angiosali, gdje se donose odluke koje znače život”.

Kongres interventnih kardiologa BICTO 26. i 27. marta u Bijeljini

„Kao rezultat razmišljanja i želje uvođenja svih stvari neophodnih za rad, došla je i kruna da prošle godine sa upravo doktorom Nenadom Božinovićim, profesorom Sinišom Stojkovićem iz Beograda sa Kliničkog centra, krenemo u realizaciju jednog kongresa koji će biti 26.-27. marta, u etno selu Stanišići u Sankt Peterburg sali, biće uživo osam slučajeva koje će se raditi i prenositi kako auditoriju u Etno selu i jedan rad uživo za Rigu istovremeno se u tamo održava isto jedan CTO-miting. Oni će nama prenositi jedan slučaj iz sale a mi ćemo za auditorijim komentarisati taj slučaj. Naš slučaj koji se bude radio biće prenošen auditorijumu u Rigu gdje će također oni moći da komentarišu. Do sada na teritoriji BiH takav vid kongresa nije organizovan. Na to sam izuzetno ponosan, odziv svih kolega kako iz ex YU zemalja tako i inostranih kolega je takav da mi imamo osam stranaca, od toga tri stranaca će vam biti direktno u Angiosali raditi sa našim kolegama i sa mojim timom, mojom porodicom, uvijek to moram da istaknem - tehničara i sestara.

Što se tiče nekih budućih stvari vezanu za naš rad u angio sali, mi smo sada započeli jednu priču. BiH nema trenutno ni jednog člana CTO kluba. Sa dolaskom doktora Nenada Božinovića mi smo postali centar koji ima jednog takvog člana. Jer taj čovjek kada ide iz centra u centar, on nosi tu svoj titulu sa sobom. Želja nam je da naš centar pretvorimo u centar za kompleksne procedure i centar CTO, gdje će se raditi hronične totalne okluzije. Nama je cilj da zajedno sa kolegama iz cijele ex-YU, sa kojima smo već prijatelji, omogućimo mladim kolegama da idu u pravcu tog razvoja i da svi pacijenti koji imaju problem, koji nije lako rješiv, da dođu u naš centar i da mi to pokušamo. Kad završimo ovaj kongres idemo u jednodnevne radionice, kako online, tako i praktične, gdje ćemo jednostavno pokazivati sve ono što radimo, ne samo nama, nego ćemo otvoriti svim zainteresovanim kolegama da mogu uživo da prate to što radimo i da postavljaju pitanja i da i oni to u svoje centre prenesu”.