JZU Bolnica "Sveti vračevi"

Herojski posao vozača saniteta bijeljinske bolnice: Svaki minut bitan, u Beograd se stizalo i za sat

Objavljeno 26.08.2022.

Posao vozača saniteta svih zdravstvenih ustanova, pa tako i bijeljinske bolnice, jako je stresan, a česte su situcije i da je svaki minut bitan, s tim što se mora paziti da svi bezbjedno stignu na odredište. Dok su za volanom, njihova uloga je herojska, a brojna iskustva svjedoče s kolikim su pritiskom suočeni.

"Kada dođemo na posao ne znamo kakav će nam dan biti, nepoznato je šta nas čeka, ali smo uvijek spremni", priča za portal InfoBijeljina Zoran Ćurčić, koji ima 34 godine radnog staža, od čega 12 godina radi u bijeljinskoj bolnici "Sveti vračevi“ kao vozač saniteta.
U tih 12 godina preživio je brojne stresne situacije, a najteže mu je, prisjeća se, bilo tokom perioda kada je bilo najviše oboljelih od virusa korona, pošto su imali smanjen broj radnika, a oblačili su silnu opremu na sebe.
"I sada se naježim kada se prisjetim"
Što se samog transporta pacijenata tiče, kaže da je najstresnije kada vozi djecu.
"Niko u tim situacijama ne može biti ravnodušan. Imao sam slučaj da blizance, na staroj ginekologiji još dok je bila, vozim za Beograd. Evo i sada se naježim kada pričam, jer je jedna beba umrla na naplatnoj rampi u Šimanovcima. Druga je preživjela. Mislim da sam išao koliko je najviše moglo da se vozi, ali se činilo da je Beograd bio sve udaljeniji i udaljeniji", prisjeća se Ćurčić u izjavi za portal InfoBijeljina.

Sjeća se još jedne situacije kada je vozio bebu za Beograd, a sve se dešavalo negdje oko Rume, kada je auto-put bio prazan.
"Nigdje nikoga, oko ponoći je to bilo. Vidio sam jedan auto ispred sebe u daljini. Vozio sam što brže, kako bismo stigli u Beograd. Približavam se tom autu, u preticajnoj sam traci, on u sporoj. Vozio sam brzinom od 160 kilometara na sat, a onaj auto prelazi u moju traku", priča Ćurčić.
Pristinuo je kočnicu, provukao se uz branik, upalio sirene.
"Čovjek se u momentu trgnuo i vratio u svoju traku, vjerovatno je zaspao tokom vožnje. Od šoka, poslije toga sam počeo da se znojim, teško dišem, baš je bila teška situacija, na kraju se završila dobro. Mogli smo svi izginuti", kaže Ćurčić.

 Prolazak kroz vejavicu 

Ponekad se i ne može brzo voziti.
"Imao sam jedan slučaj i kada sam putovao sedam sati auto-putem do Beograda. Vozio sam 20, 30 kilometara na sat. Snijeg je bio na putu, vejavica, otvorilo se nebo bukvalno", naglašava Ćurčić.
Njegova iskustva govore da se vozači u Srbiji i u Bijeljini različito ponašaju kada naiđe sanitetsko vozilo.
"U Srbiji kada upalite sirenu, ljudi se odmah sklanjaju u stranu. Desi nam se situacija da od Studenstkog grada bude gužva, te nemamo drugog izbora, palimo sirenu i provlačimo se sredinom puta, jer se ljudi sklanjaju lijevo i desno. Sve staje, ljudi poštuju, da bismo mi prošli. U Bijeljini je malo drugačije, uske su ulice, a i ljudi se prepadnu. A i ne dešavaju se često ovakve situacije, dok u Beogradu stalno saniteti prolaze", kaže Ćurčić.
Darko Mićić, šef voznog parka bijeljinske bolnice, kaže da pored zdravstvenih radnika, i vozači saniteta predstavljaju bitnu kariku u zdravstvenom sistemu, jer je njihova uloga u određenim hitnim situacijama od ključne važnosti.
"Koliko je važna brzina pri transportu pacijenta, jednako je važna i prisebnost vozača da i u otežanim vremenskim uslovima bezbjedno prevezu pacijente i medicinsko osoblje do potrebnog odredišta", pojašnjava Mićić.
On smatra da je u pitanju veoma odgovoran i zahtijevan posao.
"Ono što nas izdvaja od vozača u drugim djelatnostima jeste da moramo brzo da reagujemo, jer nerijetko od naše snalažljivosti za volanom zavisi nečiji život", priča Mićić.
Vozači su, dodaje Mićić, svjesni da je za pacijente u teškom stanju svaki minut važan.
"U takvim situacijama sanitet je stizao u Banjaluku za dva sata i 10 minuta, a za Beograd je tokom noći i za sat, odnosno vožnja po danu je sat i deset minuta", naglašava Mićić za portal InfoBijeljina.
Kako dodaje, posao vozača saniteta je jako stresan, kada znate da, recimo, vozite dijete koje je u teškom stanju itd.

Nema čovjeka koji ostaje imun

"Jako su teški momenti kada roditelji ispraćaju dijete koje se hitno transportuje, nema čovjeka koji na te scene može ostati imun", ističe Mićić.
On dodaje da i porodice pacijenata jako često kreću za vozilom saniteta.
"Ali je nemoguće da nas dugo prate. Poslije toga se zahvaljuju na brzini kojom je pacijent prevezen", kaže Mićić.
Kada se pacijent transportuje u drugu ustanovu, prateće osoblje čine ljekar, medicinski tehničar ili anesteziolog i anestetičar, u zavisnosti od težine stanja pacijenta koji se transportuje.

Medicinsko osoblje u toku transporta je, pojašnjava, u prostoru sa pacijentom, brine za njega do ustanove u koju je upućen, a vozači brinu da se što prije stigne, pri čemu su u svakom trenutku odgovorni ne samo za živote putnika u sanitetu, nego i drugih učesnika u saobraćaju.
"Ljekari sa odjeljenja određuju gdje će pacijent biti upućen na dalje liječenje, koliko je hitno i da li je moguće izdržati transport... Najčešće naše pacijente vozimo u UKC Republike Srpske u Banjaluci, u Beograd i rijetko u Tuzlu", naglašava Mićić.
On kaže da bolnica “Sveti vračevi” ima sedam vozila za prevoz pacijenata, a osim hitnih transporta u druge medicinske ustanove, svakodnevno prevoze i pacijente na dijalizu.
"Zahvaljujući angažovanju direktora prof. dr Zlatka Maksimovića, za protekle dvije godine pojačali smo naš vozni park sa dva vozila, sanitetsko opremljeno savremenom medicinskom opremom i putničko za prevoz dijaliznih pacijenata. Sada je situacija u našem voznom parku mnogo bolja, imamo bolje uslove za rad, bezbjednija vozila, što i nama olakšva rad", pojašnjava Mićić.

Izvor: InfoBijeljina